Logoterapija i egzistencijalna analiza

Egzistencijalna analiza metoda je antropološkog istraživanja koja promatra čovjeka kao biće koje posjeduje autonomiju duhovne egzistencije. Čovjek je, prema Franklovim temeljnim antropološkim postavkama, jedinstvo triju dimenzija: duhovne, psihičke i tjelesne. Ono što je specifično ljudsko jest duhovna dimenzija, koja se može izraziti jedino kroz psihičku i tjelesnu dimenziju. Temeljno obilježje duhovne dimenzije, odnosno duhovne egzistencije, jest odgovornost.

U užem smislu, logoterapija je terapijska metoda utemeljena na spoznajama glede ljudske egzistencije do kojih se došlo kroz antropološka istraživanja, poznatim pod imenom egzistencijalna analiza. Logoterapija, uzeta u svom značenju kao „terapija posredstvom smisla“, pomaže prevesti rezultate antropoloških istraživanja u ostvarivanje konkretnih životnih ciljeva kroz autonomne i odgovorne čine.

U korijenu pojma logoterapija prisutna je grčka riječ logos, koja prije svega označava dvije stvarnosti temeljne za razumijevanje same logoterapije. S jedne strane logos označava smisao, a s druge strane on označava duhovni element, kao najdublju čovjekovu stvarnost. Duhovni element je dakle ključan ne samo za egzistencijalnu analizu i razumijevanje čovjeka, već i za logoterapiju, kao psihoterapijsku primjenu rezultata antropoloških istraživanja.

Kad se govori o duhovnoj dimenziji, onda je važno razumjeti kako je Frankl smatra, u okvirima logoterapije i egzistencijalne analize, specifično ljudskom stvarnošću, kao temeljnom razlikovnom karakteristikom čovjeka općenito. Po toj dimenziji čovjek se razlikuje od drugih živih bića.

Glede odnosa logoterapije i egzistencijalne analize, ta je teorija — kao takva — otvorena dvjema perspektivama: suradnji s drugim smjerovima i svom vlastitom razvoju.

Danas se često pod pojmom logoterapija podrazumijeva cjelokupna teorijska i praktična baština Viktora E. Frankla.